Nije pomenuti koncert jedini povod niti cilj da se prošetamo kroz vreme i podsetimo na svestranost i značaj velikana srpske muzičke istorije. Potreba da ovaj napis osvane baš 28. septembra, na dan Mokranjčeve smrti, sto godina kasnije, uslovljena je poštovanjem, pijetetom i svešću da samo jednog takvog imamo – velikog Stevana, postojanog Stojanovića, nadaleko čuvenog Mokranjca!

Iako je uglavnom živeo i stvarao u Beogradu, Evropu proputovao od Bosfora do Sankt Petersburga, preminuo u Skoplju (rodnom gradu majke Marije Milanove Stojanović), ipak je Negotin mesto gde je duh Mokranjčev najživlji – gde i ulica, i glavni trg, i muzička škola, i apoteka, i lokalni kafić nose njegovo ime; gde lepotu i energiju horskog pevanja i pojanja 49 godina istrajno neguje festival „Mokranjčevi dani“, a muzika Stevana Stojanovića odjekuje salom Doma kulture, portom Crkve Svetog Đorđa, učionicama Muzičke škole…

Tu u, ovog septembra kišom okupanom, Negotinu stoji očuvana muzej-kuća u kojoj je rođen – tučena zemljana građevina niskih stropova, autentičnog nameštaja, ćilima, pribora, fotografija, ikone Svetog Nikole (zaštitnika porodice Stojanović) smeštenih u dve prostorije levo od ulaza u kojima je višečlana porodica živela. Kuća u kojoj je Mokranjac prvi put udahnuo krajinski vazduh, u kojoj ga je sestra prva opismenila, a starija braća podučavala, u kojoj mu je majka uz ognjište pevala i pesmom ga uvela u nepresušni izvor budućeg umetničkog nadahnuća – lepotu, iskrenost, hrabrost, emocionalnost i poetičnost narodne svetovne i crkvene muzike. Ona je pevala, a on svojim sluhom i prirodnim darom upijao. Sabiranje gena i melodija duboko utkanih u njegova sećanja iz detinjstva sa iskustvom stečenim u zapadno-evropskoj tradiciji izučenoj tokom  studijskih boravaka u Minhenu, Rimu i Lajpcigu, horovođstvu, pevačkom umeću, iskrenoj i iskonskoj vezi sa srpsko-makedonskim korenima i južnoslovenskom tradicijom, iznedrio je Mokranjac bogatom kompozitorskom opusu: u nanizanih 15 Rukoveti, Primorskim napjevima, Kozaru, Seljančicama, solo pesmama Lem-Edim i Tri junaka, muzici za pozorišni komad Ivkova slava, Opelu, Liturgiji Sv. Jovana Zlatoustog, Heruvimskoj pesmi, Tebe Boga hvalim, Akatistu Bogorodici, Psalm 137 i mnogim drugim autentičnim i jedinstvenim delima muzičkog realizma, slično prvim srpskim realističnim piscima, Milovanu Glišiću i Lazi Lazareviću.

Desni deo muzeja, naknadno otkupljen i preuređen u spomen sobu, slikovita je retrospektiva važnijih Mokranjčevih aktivnosti: nastavnika muzike u Prvoj beogradskoj gimnaziji, učitelja pojanja u Bogosloviji, sakupljača i zapisivača narodnih svetovnih i crkvenih melodija, pisca prve folklorne studije o njima i pionira muzičke nauke kod nas, predanog horskog pevača ali i dugogodišnjeg dirigenta Prvog beogradskog pevačkog društva (1887-1914), pokretača Saveza pevačkih društava (1903), osnivača prvog gudačkog kvarteta u Srbiji (1889), osnivača, profesora i direktora prve muzičke škole u Beogradu i Srbiji (1899) koja i danas nosi njegovo ime, dopisnog člana Srpske kraljevske akademije (1906), dopisnog člana Francuske akademije umetnosti (1911). Jedan kutak spomen sobe predstavlja vernu interpretaciju Mokranjčeve beogradske radne prostorije sa pisaćim stolom, nalivperom i mastilom, notama, klavirom, portretima, kao i dvema skulpturama – Lira i Svetionik, na kome su uklesani nazivi svih Mokranjčevih dela.

U dvorištu rodne kuće, monumentalna skulptura gordog stava plemenitog umetnika.

Negotinski muzej „Krajina“ takođe čuva uspomene na srpskog muzičkog poetu – kutije originalnih dopisnica sa evropskih koncertnih turneja sa Prvim beogradskim pevačkim društvom ispisanih crnim mastilom dugih poteza, upućenih suprugi Milici -Mici (rođenoj Predić), kao i knjiga telegrama koji je bračni par Stojanović dobio povodom venčanja. O njihovoj dubokoj emotivnoj i umetničkoj vezi – o članici hora Milici Predić i dirigentu Stevanu Stojanoviću, koji ju je uvek stavljao u prvi red, ispred sebe, da bi je stalno gledao izbliza, dirljivo svedoče njene reči: „Ušla sam u nov život, sa najvećom željom da ti ugodim, da ti život bude mio, da možeš sa još više volje i ljubavi da se posvetiš svojoj struci, svojim Rukovetima, koje sam i ja toliko volela“.

Danas, 28. septembra 2014, u Hramu Svetog Save 1100 pevača će pevati Liturgiju i Opelo povodom stogodišnjice od Mokranjčeve smrti, biće priređena izložba o njegovom životu i radu Mokranjca, prikazan film „Mokranjac zauvek“, priređeni koncerti horova, prezentacija Mokranjčeve instrumentalne muzike, stručna predavanja, kao i program „Kako se sluša Mokranjac“ namenjen dečjoj populaciji. Za umetnika i diplomatu, pedagoga i kreativnog stvaraoca, aktivnog aktera društvenog života i suptilnog osobenog analitičara srpske duhovne i materijalne kulture, pevača, violinistu, dirigenta i kompozitora – velikog Stevana, postojanog Stojanovića, nadaleko čuvenog MOKRANJCA!

***

U pomenu Mokranjcu učestvovalo je i 64 nekadašnjih i sadašnjih učenika Muzičke škole „Isidor Bajić, kao i četvoro profesora: Marko Asurdžić; Ana Kovačić, Danijela Kličković i dirigent Tamara Adamov Petijević. Mešoviti hor Škole je tim povodom dobio i Zahvalnicu za učešće u ovom dirljivom, dostojanstvenom umetničkom događaju.

Danijela Kličković

pomoćnik direktora