Mesto:Vršac
Adresa:Trg pobede 4
PTT:26300
Opština:Vršac
Telefon:013/834-581
Školska uprava:Zrenjanin
Školski okrug:Južnobanatski
Direktor:Tatjana Mrđa
Telefon direktora:013/834-581
Telefon sekretara:013 834581
Tip škole:Osnovna muzička škola
Sajt:https://msjosifmarinkovic.edu.rs/
Prvi e-mail:msvrsac.adm@gmail.com
Drugi e-mail:pomocnik@msjosifmarinkovic.edu.rs
Facebook:https://www.facebook.com/vrsackamuzickaskola/

Muzička škola ”Josif Marinković”, Vršac

(Vranjevo, 15. septembar 1851. – Beograd, 13. maj 1931.)

Josif Marinković je kompozitor koga mnogi muzikolozi i muzički stručnjaci smatraju jednom od centralnih ličnosti srpskog romantizma s kraja 19. i početka 20. veka. Da je njihova tvrdnja opravdana, svedoči veoma bogati opus, koji broji preko 190 kompozicija. Bogatstvu 01:00 opusa ne doprinosi samo broj kompozicija, već i široka paleta različitih žanrova. Neke od njih Marinković prvi uvodi u srpsku muziku. Zajednička linija koja prožima sva ova dela je originalnost muzičkog izraza. U tome je bio pandan svom savremeniku Stevanu Mokranjcu.

Studirajući u Pragu i Beču, Marinković je usavršio svoje muzičko obrazovanje. Da je bio aktivni učesnik u razvoju muzičkog života u Srbiji, svedoči njegova angažovanost kao dirigenta, horovođe, muzičkog pedagoga i publiciste. Svoj pedagoški doprinos umetnik je dao radeći kao nastavnik muzike u Bogosloviji, Učiteljskoj školi i Drugoj muškoj gimnaziji. Umetničku karijeru je započeo u Beogradu, kada je Srbija bila Kneževina, pod dinastijom Obrenovića. Završio je 1931. godine, u vreme Karađorđevića, kada je Beograd bio glavni grad Kraljevine Jugoslavije. 1907. godine, izabran je za dopisnog člana SRPSKE KRALjEVSKE AKADEMIJE.

Suprotno prethodnoj tradiciji kompozitora, koji su primenjivali dijatonske harmonske veze, Marniković će u harmoniju da unese hromatiku, modulacije u udaljene tonalitete i enharmoniju, što je kao praški i bečki đak vešto primenio na našu melodiku i svoj stvaralački opus.

Josif Marinković se rodio 15. septembra 1851. godine u Vranjevo (Banat). Svoje prvo muzičko obrazovanje je stekao u Pedagoškoj školi u Somboru. Iz tog perioda datiraju prve horske kompozicije. Pored tih početnih kompozicija, iz tog perioda datira klavirska Sonatina za četiri ruke, koja predstavlja prvo delo tog žanra u srpskoj muzici. U svojoj umetničkoj karijeri, Marinković je stvarao horove uz pratnju klavira, a cappella, pesme za glas i klavir i duhovnu muziku.

Horsko stvaralaštvo

Marinković će za srpsku muziku da unese još jednu novinu, a to su „Kola“, odnosno „smeše“ ili „spletovi“.

KOLA predstavljaju 11 kompozicija, u kojima je obradio pesme iz Vojvodine, kao i jednu iz Makedonije u VII kolu, dok je u III, V i IKS kolu koristio odlomke iz Radičevićevog „Đačkog rastanka“.

Stvarao je u duhu našeg folklora, ali se nije koristio citatima. Svako kolo sadrži različit broj pesama (od 6 do 13).

Ovakva horska koncepcija Marinkovićevih „Kola“ ukazuje na strukturu svite. Ubedljivost narodne melodike i popularnost kod publike, podstakla je Mokranjca da pojedine pesme iz Marinkovićevih kola uvrsti u svoje Rukoveti: „‘Ajde ko ti kupi“, i „Što mi je milo“ iz VII kola, Mokranjac je koristio za svoju VII rukovet.

Forma ovih kompozicija podseća na podršci. Uobičajena koncepcija ovog majstora horske muzike u izradi „Kola“ ukazuje na praksu ponavljanja prve pesme na kraju (I Kolo), ili reprizira prve dve pesme (na kraju VI Kola).

U tadicija a cappella horova, ističu se i Prolećna zora, na stihove Grčića Milenka, Junački poklič, Himna Balkana i Hej, Trubaču, numera koja će postati himna hora „Obilić“. U svim ovim numerama ogleda se rodoljublje, a posebno u poslednjoj, nastaloj 1905. godine. Cilj autora je bio da postigne borbeni moral i patriotski duh srpskog rodoljuba, o čemu svedoče fanfare, ritam marša kao i početni stihovi „Hej, trubaču s bojne Drine, daj zatrubi zbor ..“. Već 1908. godine u Srbiji se osećala atmosfera predstojećih ratova, te je rodoljubiva omladina na političkim skupovima pevala „Hej, trubaču“, omiljenu pesmu i Vojvode Radomira Putnika. Melodija i stihovi ove pesme su u vreme Prvog svetskog rata, kao i posle rata sa srpskom vojskom i đacima – ratnicima, odzvanjali na Ceru, Kolubari, Kajmakčalanu, Kumanovu, Solunu, Krfu i Vidu. Sa ovim rodoljubivim stihovima, srpski izvođači su slavili duh svog naroda i pobede, pevajući je u Francuskoj, Italiji, Engleskoj, Švajcarskoj i Rusiji.

Sledeća novina, koja se vezuje za ime Josifa Marinkovića, su horovi uz pratnju klavira, i ovakav aranžman koristi za ženske i mešovite horove. U ovim horovima umetnik obrađuje rodoljubivu tematiku, ali i liriku, koja se ogleda u horovima Zadovoljna reka, Molitva i Potočara. Marinković ispoljava svoju romantičarsku osećajnost, koja je prisutna iu njegovim solo pesmama. Dočaravajući onomatopejske klepetanje vodenice na potoku, cvrkut ptica, zujanje pčela (Potočara) ili zvuk zvona (Molitva), dokazao je, de je vrsni poznavalac klavira i hora.

Rodoljublje se ogleda u horovima Jadna majka i Na Veliki petak.

Numera za mešoviti hor Na Veliki petak, svojim naslovom asocira na duhovnu kompoziciju. Međutim, pripada rodoljubivom opusu, s obzirom da je autor koristio tekst JJ Zmaja, i na alegoričan način prikazao tragediju naroda pod turskom vlašću.

S obzirom da Srbija u to vreme nije imala dovoljno školovanih muzičara, samim tim ni formirane orkestre, horsko muziciranje je bilo uobičajeno. Ali Marinković unosi novinu – klavirsku pratnju.

Pesme za glas i klavir

Najveći Marinkovićevo značaj ogleda se u osnivanju srpske umetničke solo pesme, tj prvog pravog romantičarskog lida. Pesme za glas i klavir se svrstavaju u dve kategorije. Prvu čine pesme na tekstove, koji su bili bliski duhu narodnog pesništva, tako da je i muzika folklorno obojena, čime utemeljuje sevdalinku, kao omiljeni žanr srpske muzike. To se ogleda u pesmama Šano dušo i Stojanke (na tekst D. Ilića) i Iz grada u grad (M. Dimitrijevića), čiji refren ima orijentalni kolorit.

U drugu grupu spadaju pesme u kojima koristi umetničku poeziju (Đ. Jakšić, JJ Zmaj i Grčića Milenka). U ovom opusu dominira lirika, koju dočarava kroz psihološku obradu teksta, insistirajući na dikciji ne zanemarujući ulogu klavira.

Kao novinu u srpskom romantičarski lid, ovaj majstor solo pesme uvodi rečitativ, što u dotadašnjoj praksi kod srpskih stvaralaca nije bilo uobičajeno. Rečitativ koristi delimično, kako bi dočarao dramski karakter pesama (Rastanak od JJ Zmaja, Grm i Molitva od V. Ilića).

Crkvena muzika

U svom opusu stavralačkom, Marinković se bavio i crkvenom muzikom, o čemu svedoči Božanstvena Liturgija Sv. Jovana Zlatoustog, koja je prvi put izvedena 1935. godine, zahvaljujući Kosti Manojloviću.

Ovaj umetnik je u zaostavštini Marinkovićevoj našao delove Liturgije, koje je povezao u celinu i delo je izvelo Učiteljski pevačko društvo „Marinković“, sa dirigentom Bajšanski.

U liturgiji Marinković nije citirao narodne napev iz srpskog crkvenog pojanja, dok pojedini rečitativni delovi ukazuju na tradiciju pravoslavnog ruskog pojanja. Interesantno je da za života Josifa Marinkovića, njegova crkvena muzika nije izvođena, ali je afirmaciju doživeo posthumno zahvaljujući Kosti Manojloviću. Tako je i Opelo, odnosno Pomen objavio Kosta Manojlović, te saznajemo da je ovo delo bilo posvećeno uspomeni na Svetozara Miletića.

Generaciji srpskih romantičara, Josif Marinković je ostavio veliki pečat. Na žalost, još za njegovog života usled mnogih novih tendencija, koje su dolazile iz Evrope, na koncertnom repertoaru je sve manje bilo dela ovog majstora horske muzike i solo pesme.

Marinković je hrabro pristupio i stvaranju instrumentalne muzike, o čemu svedoči Srpska igra za violinu, kada je korepetirao diplomcu Praškog konzervatorijuma, na koncertu gde je prisustvovao i kralj Aleksandar Obrenović. Bilo je to 1901. godine, i izazvalo je toliko oduševljenje publike, da je delo integralno izvedeno tri puta na bis! Uprkos uspehu ove kompozicije za violinu, Marinković je bio majstor čudesnih solo pesama, u kojima je pokazao izuzetan osećaj za vođenje ljudskog glasa, na čemu bi mu pozavideli i Njemački majstori lida.

Bio je nemirnog duha i nesavitljive prirode i pred kraj života će odbaciti sve evropske uzore, čak i klavir, smatrajući to neprikladnim i neprimerenim za našu narodnu muziku tretirajući glas samo kao Božji dar.

O uticaju novih evropskih tendencija i odnosu prema njima, autor kaže: „… u današnje doba radi se svugde na osnovu narodnih motiva, ali u savremenom, modernom stilu, s toga tako treba raditi i kod nas, ali kod nas ovo treba da se razume u ovakvom duhu: ako je muzika vokalna, onda je zadatak muzike da izrazi verno situaciju reči … da bude izrađena prema napretku našeg doba, i na osnovu karakterističnih momenata iz naših narodnih melodija … Ko god napusti ovo jednopravno zemljište … taj će svakad drzgi raditi, ali samo za našu muziku NE … Ovim se nikako ne odriče potreba za stranom muzikom, ali niko ne može smatrati kao zaslugu muzičara širenje strane muzike u toj meri da škodi našoj muzici; ovo je toliko neumesnije što naša umetnička muzika još nije tako razvijena da joj poplava zapadnjačke ne može škoditi .. . “

To ga je izdvojilo i odvojilo od nove generacije kompozitora, što će doprineti da i njegova dela počinju da dobijaju auru i na žalost padaju u zaborav. Međutim, aura i patina nad umetničkim delom daju kvalitet, i zato opus Josifa Marinkovića dobija zasluženo osvetljenje i priznanje.

Istorijat rada

Muzička škola „Josif Marinković“ prva je javna muzička škola osnovana u Beogradu i to 26. decembra 1947 godine.

Mnogi učenici nastavili su da se profesionalno bave muzikom i to kao: koncertni umetnici, članovi orkestra, kao profesori na Fakultetu muzičke umetnosti, srednjim i nižim muzičkim školama, a veliki broj ostalih je stekao opšte muzičko obrazovanje i ličnu muzičku kulturu.

Škola je započela rad u najskromnijim uslovima u ulici Šumatovačkoj broj 122. Tek 1950. godine škola je dobila deo zgrade sa devet učionica. To je bila prva javna  Muzička škola u Beogradu, osnovana posle oslobođenja.

Za početak škola je dobila dva klavira, a ostali deo instrumentarija nabavlja iz svojih sredstava. Na kraju 1952/53. godine ima šest klavira, jedan pijanino, dva harmonijuma, tri violine i tri violončela.

Od samog početka devet stalnih profesora i pet honorarnih sa 197 učenika predaje se radu sa profesionalnom ljubavlju.

Pored individualne nastave formiran je đački orkestar, okuplja se veliki broj učenika i roditelja. Održavaju se Interni i Javni časovi i Školske svečanosti, od 1953/54. godine.

Uprkos lošim uslovima za rad, profesori i direktor savlađivali su tokom tih godina sve prepreke i probleme i uspeli da se škola rano afirmiše svojim zapaženim rezultatima.

Školska godina 1960/61. bila je jedna od prvih najplodnijih godina. Škola nabavlja i upotpunjuje inventar, magnetofon,ploče i literaturu. Održavaju se redovni koncerti za Osnovne škole, koji su dopunjavali stručnim komentarima i kojima je prisustvovalo oko 880 učenika Osnovnih škola.Održavaju se proslave na Takmičenju beogradskih muzičkih škola učestvuje 11 učenika (9 klavirskog i 3 sa violinskog odseka) i osvajaju nagrade: tri prvu, jednu drugu, pet trećih i dve pohvale.

Ove godine počinje proslava Dana škole koja će se održavati svake godine početkom meseca maja, kao sećanje na dan smrti Josifa Marinkovića čije ime škola nosi. Sve ove aktivnosti pratiće dalji rad škole.

Od tih godina nadalje svake godine se po nastavnom planu i programu odvija nastava,održavaju Interni i Javni časovi, svake godine se proslavlja Dan škole – uvek u nekoj javnoj sali: „Božidar Adžija“, „Đuro Salaj“, Dom „Jelica Milovanović“ i poslednjih godina u Beogradskoj filharmoniji.

Svake godine sa velikim stručnim i emocionalnim snagama radilo se, radi se i danas,na učešću na takmičenjima i festivalima, na zajedničkim koncertima Muzičkih škola i svečanim proslavama kao i na ispitima svih ovih godina.

Od radnih dana radilo se po Nastavnom planu i programu sa posebnim ambicijama da se ostvare što bolji rezultati u stručnom i u umetničkom obrazovanju velikog broja učenika koji su ovih 64 godina ispunjavali rad Škole.

Prateći sve promene kroz usavršavanje našeg školskog sistema i specifičnog stručnog usavršavanja,škola je iz godine u godinu donosila kvalitetnije i značajnije rezultate što se dalo pratiti kroz rezultate na ispitima svake školske godine, kroz borbu za svakog učenika,kroz entuzijazam i zajedničko bdenje nad darovitom decom.

Broj učenika se kretao od 1961/62. godine oko 300-350 da bi se kasnije taj broj povećao na preko četiri stotine učenika. Uspeh je bio sasvim zadovoljavajući, a ocenjivanje i broj odličnih učenika je uvek odgovarao objektivnom i vrlo stručnom kriterijumu i ozbiljnom nivou rada.

Tokom sledećih godina od 1970/71 oseća se dalji vidan napredak, a treći veliki uspon počinje od osamdesetih godina do danas. Velikim angažovanjem,kvalitetnim nastavnim kadrom, uspešnim međuljudskim odnosima i uz stimulisanje i pohvale uspešnih rezultata profesora kolektiv ove škole je došao do izuzetnog napredovanja u svim oblicima svog rada. Škola širi svoju delatnost na nove instrumente. Pored klavira, violine, violončela, uvela je flautu, trubu, hornu i gitaru-što se pokazalo kao korisno i uspešno za vitalnost škole. Intezivno se neguje kamerna muzika i Orkestar škole. Upornost u svojim težnjama ka stalnom razvoju škole i kvalitetnom radu profesori neguju stalnim ličnim usavršavanjem i praćenjem stručnih seminara i raznih takmičenja i konkursa.

Muzička škola je 1973/74. i 1987/88. godine bila predložena za nagradu „Dositej Obradović“. Godine 1974/75 je izabrana sa ŠOMO „Kosta Manojlović“ da organizuje Festival u Zemunu. Sve ove godine su vidan napredak za MŠ „Josif Marinković“ – po učešću na javnim koncertima i brojnim nagradama.

Radom u stručnim aktima i intezivnom radu u školi, u toku godine, postoji mnogo primera nesebičnog zalaganja,iz čega je proizašao veliki broj vrednih nagrada za učenike i priznanja za rad profesora.

Pionirski rad ove škole u prvom periodu,istrajnost u težnjama i postizanju ciljeva,kvalitetan nastavni kadar i stalno kretanje napred u stručnim zahtevima i davanjima, doprineli su afirmaciji i uspesima škole.

No, mora se reći da je tome znatno doprinelo normativna uređenost tj. sazrevanje ove škole u pravnom smislu i u pravo vreme.Profesori su od početka savesno radili (iako nisu bili stručnjaci) sva samoupravna akta i pravilnike – uvek i u pravo vreme, uz mnogo ličnog truda, dobre volje i svog slobodnog vremena.

Zatim od početka je škola sarađivala sa društvenom sredinom i davala svoj puni doprinos kako u saradnji sa društveno-političkim organima i u delegatskom smislu, a s druge strane kao ustanova koja je delovala u društvenoj sredini kao vaspitač i nosilac kulturnih i umetničkih dobara: u MZ, Domu kulture, Osnovnim školama i obdaništima, kako bi povela i udahnula duh muzike i ljubavi mladim naraštajima.

Uspomenu na Marinkovića i njegovo stvaralaštvo već više od pola veka čuvaju učenici muzičke škole „Josif Marinković“, u Beogradu, braneći ga od zaborava i noseći slavu njegovih dela i škole!

festival horova u Bijeljini, Međunarodni muzički festival u Aranđelovcu, Takmičenje harmonika u Smederevu i drugim.Pomenućemo samo neke od nagrada: