I dok hodam tim strašnim Levijatanom, obalama koje su po prvi put ugledali ti doseljenici, čini mi se da čujem setan jecaj Troilovog bandoneona:
„Kad beda i zanos Buenos Ajresa pojačaju osećaj samoće
Tražim neko predgrađe u sumrak
I tada kroz sumornu zemlju od pre pola veka
Obogaćenu i opustošenu ljubavlju i razočaranjem
Gledam dečaka koji sam nekad bio
Sa setom se sećam sebe
I osećam prve kapi kiše po sasušenoj zemlji mojih ulica
Na krovovima od lima: „Neka pada, neka pada, u podrumu je baba“
Dok su ptice pevale, a mi žurili bosonogi da puštamo brodiće od papira
Vreme traka Toma Miksa i raznobojnih figurica Tesorijerija, Mutisa i Bidolja
Vremena vrteški sa konjima, srdačnih druženja u zimska popodneva, malene lokomotive i njenog zvižduka
Svet koji jedva naziremo kada smo jako usamljeni
U ovom haosu buke i cementa
Gde nema mesta za baštu sa glicinijama i karanfilima.“

Ernesto Sabato (Pre kraja)