– Pre mesec dana smo došli u situaciju da razmišljamo o otkazivanju Memorijala, jer je sve ukazivalo na to da ovo pijanističko takmičenje kao da nikome ne treba osim grupi entuzijasta okupljenih oko Muzičke škole “Isidor Bajić”, koji ga potpuno volonterski organizuju. Ilustracije radi, umesto da sada dogovaramo detalje VIII memorijala, koji će biti održan 2016, mi još uvek nemamo ni budžet za ovaj koji počinje kroz desetak dana  – kaže za “Dnevnik” direktorka MŠ “Isidor Bajić” Radmila Rakin Martinović. – Međutim, onda nam se sticajem okolnosti „dogodi” Alis Herc-Somer, koja nam je dala snagu da istrajemo, jer njen životni moto je da čak i u lošim vremenima uvek postoji nešto dobro.

Alis Herc Somer je rođena 1903. u Pragu, u jevrejskoj porodici koja je prijateljevala s Francom Kafkom i Gustavom Malerom. Od malih nogu usmeravana ka muzici, koncertni debi imala je kao tinejdžerka, a potom su se ređali nastupi diljem Evrope. Drugi svetski rat je dočekala u rodnom gradu, u kojem je najpre bila pod prismotrom, da bi je u julu 1943, zajedno sa suprugom Leopoldom Somerom i šestogodišnjim sinom Rafaelom, nacisti internirali u koncentracioni logor Terezijanštat.

Leopolda će ubrzo poslati u Aušvic i umreće u Dahau šest nedelja pre kraja rata, a Alis će, u stilu Beninijevog “Život je lep”, učiniti sve da Rafael što manje oseti strahote logora. Prihvatiće da bude i članica logorskog orkestra i do oslobođenja će održati više od 100 resitala, praveći od svakog predstavu za malog sina. Rafael će biti jedno od samo 130 dece koje će preživeti Terezijenštat i posle rata će postati poznati violončelista, a Alis će se u Izraelu, u koji je emigrirala 1949, posvetiti pedagogiji. “Znam da svet može biti strašno loš, ali ja u njemu tražim samo ono dobro, lepo… Muziku!”, Alisine su reči.       

– Nakon tog susreta s Alis Herc Somer dobili smo snažnu injekciju volje da nastavimo ovim putem u koji duboko verujemo. Više nismo imali dilemu: Memorijala će biti uprkos svim mediokritetima koji su ničim zasluženo dobili mogućnost odlučivanja, jer smo jako u pravu i nemamo pravo na to da sada odustanemo, nemamo pravo da dozvolimo da nam neko pokvari nešto što je dobro, vredno… Alis nam je vratila veru u to što radimo i ceo ovogodišnji Memorijal biće njoj posvećen. Njena životna priča nam je svima lekcija da se ničim ne može opravdati prestanak vere u dobro, lepo, u umetnost, muziku…

Prvo izdanje Memorijala „Isidor Bajić”, održano 2002, okupilo je uglavnom mlade pijaniste iz regiona, da bi već 2004. takmičenje „eksplodiralo” mimo svih očekivanja i prijave su stigle iz čak 25 zemalja. Ove godine je reč o 250 učesnika iz 27 zemalja, pri čemu će se u udarnoj, „C” kategoriji, nadmetati 48 mladih umetnika.

Međutim, Radmila Rakin Martinović istovremeno ukazuje i na svojevrstan paradoks da je interesovanje mladih pijanista za učešće na Memorijalu mnogo veće u SAD nego u Srbiji. Kao ilustraciju, ona navodi činjenicu da se u ovom trenutku na našim akademijama školuje više od 100 studenata klavira, ali ih se manje od deset prijavilo za učešće na Memorijalu, iako je on prilika da se, ako ništa drugo, predstave vrhunskim svetskim pedagozima koji im mogu pomoći u daljem školovanju.

– Takođe je veoma važna i činjenica da u okviru Memorijala pijanisti imaju mogućnost da odviraju i resital, i da nastupe i sa gudačkim kvartetom i sa filharmonijskim orkestrom, što je retkost na sličnim konkursima u svetu. Nažalost, dok mnogi naši mladi klaviristi primarno razmišljaju o novčanom iznosu prve nagrade, dotle njihove kolege sa Zapada ili iz Kine i Južne Koreje, više cene upravo tu činjenicu da im se pruža mogućnost da svoje pijanističko umeće pokažu u različitim vidovima muziciranja.

Za mladog pijanistu, koji dolazi na Memorijal, od izuzetnog značaja je i sastav žirija, jer on najbolje svedoči o kompetenciji i kvalitetu samog takmičenja. Ove godine će svoj sud o trenutnim izvođačkim dometima učesnika, ali i potencijalu koji u perspektivi mogu da razviju, davati Pjer van der Vesthojzen (Južna Afrika/SAD), Jurij Bogdanov (Rusija), Antoni di Kristofano (Italija), Albert Mamriev (Izrael), Valdemar Vojtal (Poljska), Aćile Galo (Italija) i Leonel Morales (Španija).

– Proteklih 12 godina, odnosno dosadašnjih šest edicija, relativno je kratak period za davanje ocene dometa Memorijala u pogledu značaja prve nagrade. Činjenica da imamo laureate koji su izuzetno uspeli, ali imamo i one koji su u međuvremenu jednostavno potonuli. U svakom slučaju, niti želim niti mogu da poredim Memorijal sa konkursima poput Šopenovog u Varšavi, Čajkovskog u Moskvi ili Van Klajburnovog u Fort Vortu, koji se organizuju decenijama, ali mogu da kažem da naše ambicije jesu takve, da u perspektivi pobeda u Novom Sadu zaista mladom pijanisti bude kapitalan dobitak u karijeri koji će mu otvoriti mnoga vrata.

Miroslav Stajić