Debisijeva muzika praktično definiše prelazak iz kasno-romantičarske muzike ka modernističkoj muzici dvadesetog veka. U francuskim književnim krugovima, stil ovog perioda bio je poznat kao simbolizam, pokret koji je neposredno inspirisao Debisija kako kao kompozitora, tako i kao aktivnog učesnika u kulturnom životu.

Debisi je rođen je u Sain-Germain-en-Layeu 1862. godine kao najstariji od petoro dece. Njegov otac Manuel-Achille Debussy posedovao je keramički dućan, a njegova majka je bila krojačica. Debussy je počeo svirati klavir u uzrastu od četiri godine sa starijim italijanskim učiteljem Ceruttijem.
Godine 1871. je mladi Debussy zadobio pažnju Marie Mauté de Fleurville, koja je tvrdila da je Chopinova učenica i Debussy joj je uvek verovao, iako se nikada nije tačno utvrdilo je li to istina. Njegov je talent uskoro postao očit 1872. kada je upisao Pariski Konzervatorijum u dobi od jedanaest godina. Na konzervatoriju je proveo svojih sledećih dvanaest godina života. Za to vreme je studirao kompoziciju s Ernestom Guiraudom, istoriju muzike/teoriju s Louisom-Albertom Bourgault-Ducoudrayem, harmoniju s Émileom Durandom, klavir s Antoineom-François Marmontelom, orgulje s Césarom Franckom i solfeggio s Albertom Lavignacom, kao i s mnogim drugim važnim osobama tog razdoblja.

Već u početku Debussyjev talent je bio i više nego očit. Debussy je često eksperimentisao i izazivao stroga učenja Akademije. Više je voleo disonance i intervale koji nisu bili popularni u to vreme. Poput Gorgesa Bizeta, Debussy je bio brilijantni pijanist i mogao je imati profesionalnu karijeru da je tako hteo. Dela koja je najčešće izvodio bila su Beethovenove, Schumannove i Weberove sonate i Chopinova Balada broj 2, stavak iz Klavirskog koncerta broj 1 i Chopinov Allegro de Concert, relativno nepoznato delo koje zahteva još viši stupanj virtuoznosti nego ijedan drugi koncert.

Od 1880. do 1882. živeo je u Rusiji kao učitelj muzike deci Nadežde von Meck koja je bila mecena Čajkovskog. Uprkos Meckovoj bliskosti s Čajkovskim, Čajkovski je imao mali ili nikakav uticaj na Debussyja. 1880. Nadežda von Meck je poslala Debussyjev Danse bohémienne Čajkovskom na čitanje. Mesec dana kasnije on joj je u pismu odgovorio «To je veoma lepo delo, ali je daleko prekratko. Niti jedna ideja nije izražena u potpunosti, forma je užasno zgrčena i takodje nedostaje jedinstva.» Debussy nikada nije objavio to delo; rukopis je ostao u porodici von Meck i kasnije je prodat B. Shottovom sinu u Mainzu gde je objavljen 1932. Više uticaja na Debussyja je imalo njegovo blisko prijateljstvo s madame Casnier, pevačicom koju je upoznao početkom svoga rada kao korepetitor kako bi zaradio nešto novaca. Ona je dala Debussyju emocionalnu i profesionalnu podršku i uticala je na njegove prve pesme, inspirisane radom simboliste Paula Verlaina.

Debussy je vodio nemiran privatni život. S 18 godina započeo je osmogodišnju aferu s madame Blanche Vasnier, ženom uglednog pariskog advokata. Vezu je prekinuo Debussyjev odlazak u Rim. Nakon povratka u Pariz, živeo je u vanbračnoj zajednici s Gabrielle Dupont devet godina, a zatim se 1899. oženio njenom prijateljicom Rosalie (Lily) Texier. Iako je Texier bila nežna, praktična žena koju su voleli Debussyjevi prijatelji i saradnici, njega je nervirala nena ograničenost i nedostatak osećaja za muziku.

Zbog toga je napustio Texier 1904. i pošao za Emmom Bardac, ženom pariskog bankara i majkom jednog od njegovih studenata. Nasuprot Taxier, Bardac je bila prefinjena, briljantan sagovornik i bila je amaterska pevačica. Izbezumljena Texier, kao i Dupont pre nje, pokušala je počiniti samoubistvo pištoljem. Skandal je naterao Debussyja i Bardac (koja je već nosila njegovo dete) da pobegnu u Eastbourne u Engleskoj, gde je dovršio svoju simfonijsku suitu La Mer (More). Par se venčao 1908. godine.

Njihova kćer se zvala Claude-Emma, poznata i kao Chou-Chou, kojoj su posvećene Suite iz dečjeg kutka. Claude-Emma je nadživela svog oca jedva godinu, umrla je u epidemiji difterije 1919.

Debisi je umro je u Parizu, 1918. od raka debelog creva. U vreme Prvog svetskog rata situacija u Francuskoj je bila očajna i okolnosti nisu dopuštale da se održi počasni javni pogreb ili ceremonija. Pogrebna je povorka prošla kroz puste ulice, uništene nemačkim napadima. Sahranjen je na malom groblju Cimetière de Passy, izolovanom iza Trocadéra.

Francuska kultura od onda slavi Debussyja kao jednog od najistaknutijih predstavnika Francuske.