Iz ovih razloga, preporučeno je da se pronađe način kako roditelje naučiti da pričaju svojim bebama, kako da ‘glume’ dok čitaju priče i kako da im bez straha i stida pevaju. Preporučuje se da u proces uđu obrazovne institucije ali i sve ostale koje mogu ponuditi adekvatnu pomoć.

Takođe se insistira na većoj ulozi oca u odgajanju deteta jer mnogi od ispitanih čak ni ne smatra da je potrebno da se sa svojim bebama poigraju, pod izgovorom da su suviše mali i da još ništa ne znaju i ne pamte.

Kao rezultat jednog nedavno objavljenog istraživanja navodi se da u Velikoj Britaniji postoji ogroman jaz između siromašne i bogate dece  a koji se ogleda u broju reči sa kojim su se susreli do polaska u školu. Naime, procenjeno je da deca iz siromašnijih porodica u proseku čuju i do 23 miliona reči manje od dece iz bogatih porodica. U izveštaju se preporučuju sesije pevanja i pričanja priča koje bi trebalo da budu dostupne svim roditeljima ali i trudnicama. Ovi kursevi trebalo bi da stimulišu roditelje i da pokažu svoje emocije ali i da, bez obzira na umetničke domete, pruže svojim bebama neprocenljivu korist od pevanja i pričanja priča. Takođe, ovaj pristup bi trebalo da pomogne roditeljima da prevaziđu ne samo osećaj stida pred svojom decom već i u javnosti.

Nedostatak komunikacije između roditelja i dece do druge godine, uzrokuje nemogućnost stvaranja veze među njima kasnije u životu. Razvoj veštine komunikacije trebalo bi da je prioritet svakog roditelja jer je to apsolutni epicentar sposobnosti da dete kasnije uspe u životu.