Sa padom komunističke ideologije prestala je glorifikacija njegove ličnosti i muzike, da bi danas, osim naziva jedne od najuglednijih muzičkih škola, jednog pijanističkog memorijala i jedne male ulice na Senjaku, ime Vojislava Vučkovića preživelo samo u njegovim klavirskim minijaturama. Sva ostala dela ne samo da su zaboravljena, nego nikada nisu nepristrasno analizirana i vrednovana. Ipak, njegov opus, nastao tokom samo 15 godina, označava i anticipira bitne faze razvoja srpske muzike ne samo u vreme njegovog života, nego i čitavu deceniju duže.

Njegova prva klavirska svita, danas poznata pod nazivom Peron, stilski se nadovezuje na impresionističke težnje u srpskoj muzici, zbog čega i nosi posvetu Miloju Milojeviću. Tokom studija u Pragu, u klasama Rudolfa Karela i Jozefa Suka, Vučković se strasno zanimao za atonalnost, tako da neke njegove kompozicije, kao što su Gudački kvartet, Mala svita, Dve pesme i Prva simfonija, pripadaju tom vidu muzičkog ekspresionizma. Pod uticajem komunističke ideologije Vučković je 1940. godine sproveo radikalnu promenu svoje stvaralačke estetike, okrećući se klasičnoj tonalnosti i narodnoj muzici, pa je tokom dve godine komponovao nekoliko opsežnih simfonijskih i vokalno-instrumentalnih dela od kojih su neka ostala nedovršena. Gestapovci su ga ubili 25. decembra 1942. godine.

Upravo taj tragičan kraj povezuje Vučkovića sa tzv. izgubljenom generacijom čeških kompozitora, njegovih kolega i prijatelja, koji su stradali od nacističkog režima. Najprominentniji od njih, Ervin Šulhof, uspeo je da tokom kratkog života ostvari veliki i raznovrsni opus. Njegova muzička radoznalost nagnala ga je da istražuje područja od atonalnosti do džeza i narodne muzike, a bio je zanet idejama dadaizma i socrealizma. Zahvaljujući velikoj muzikalnosti i nekonvencionalnosti izraza, Šulhof je danas često izvođen kompozitor. Vučković ga je upoznao na ISCM-festivalu, 1930. godine u Beču i kasnije je pisao o njegovim kompozicijama.

Viktora Ulmana, eminentnog predstavnika te generacije, bliskog Bergovoj estetici i značajnog po svojim operama, vokalnoj muzici i klavirskim sonatama, Vučković je poznavao iz Praga. Ulmanov Drugi gudački kvartet i Vučkovićeve Dve pesme bile su na programu ISCM-festivala u Londonu, 1938. godine, i Vučković je vrlo pohvalno pisao o tom Ulmanovom delu. Poznanstvo Vučkovića i Pavela Hasa, jednog od najtalentovanijih kompozitora svoje generacije, potiče takođe iz Praga.

Pavel Has, jedini Janačekov student kompozicije, od kojeg je nasledio ljubav prema narodnoj muzici, isticao se posebnom melodijskom i harmonskom invencijom, što je kasnije obezbedilo popularnost njegovih kamernih i vokalnih dela. Svi su oni nastradali u nacističkim koncentracionim logorima: Ervin Šulhof je umro u logoru Vilcburg, a Viktor Ulman i Pavel Has su, zajedno sa drugim kompozitorima, nekoliko godina bili zatočeni u logoru Terezin (gde je Ulman komponovao operu Car Atlantide i Treći gudački kvartet) i ubijeni su Aušvicu, 18. oktobra 1944. godine.