Mesto:Beograd-Zemun
Adresa:Cara Dušana 143
PTT:11080
Opština:Zemun
Telefon:
Školska uprava:Beograd
Školski okrug:Grad Beograd
Direktor:
Telefon direktora:
Telefon sekretara:
Tip škole:Specijalna škola
Sajt:http://www.skolaveljkoramadanovic.edu.rs
Prvi e-mail:skolaveljkoramadanovic@yahoo.com
Drugi e-mail:
Facebook:

 

   У далекој Бизерти (Африка) 13. децембра 1917. год. у касарни „Ламберт“ почео је са радом Завод за слепе и глуве инвалиде, претеча данашње школе за ученике оштећеног вида у Земуну. Први штићеници Завода у Бизерти били су ослепели и оглувели српски војници који су у Првом светском рату, који је још био у току, изгубили вид или слух.

   Upravnik i učitelj u novoformiranoj školi bio je Veljko Ramadanović, jedini čovek u nas koji je u to vreme poznavao pedagoški rad sa slepima.

   U prvim danima Zavoda, Veljko Ramadanović se suočava sa mnogim teškoćama, ali uspeva da ih prevaziđe samopregornim radom i uz novčanu i materijalnu pomoć savezničkih humanitarnih misija Francuske, Amerike i Engleske. Veljko Ramadanović stvara azbuku na Brajevom pismu koja odgovara našem jeziku, stvara prvi bukvar za slepe, koji je nazvao „Moje prvo radovanje“ i uz pomoć priručnih nastavnih sredstava uspeva da opismeni slepe invalide i da im pruži izvesna znanja koja su neophodna za njihov budući život. U zanatskim radionicama ih osposobljava za četkarski, korparski, opančarski i štrikerski zanat.

   Početak rada sa slepima u Bizerti predstavlja začetak današnjeg sveobuhvatnog rada sa vizuelno hendikepiranim u oblasti vaspitanja i obrazovanja i socijalnog zbrinjavanja. Preseljenjem invalida iz Bizerte u oslobođenu zemlju, 1919. godine na sadašnju lokaciju u Zemunu, u bivše kasarne austro-ugarske vojske, otvaraju se nove perspektive daljeg razvitka školstva za slepe u Srbiji, naročito od 1923. god. kada je Invalidski zavod pretvoren u školu za slepu decu, koja je u početku nosila naziv Osnovna Brajeva škola.

   Posle posete Kralja Aleksandra I promenjen je naziv u Dom slepih Kralja Aleksandra I u Zemunu. Od tog vremena škola za slepe u Zemunu, postepeno dobija svoju fizionomiju. Osnivaju se odeljenja za predškolsko vaspitanje, u kojima su slepa deca sticala osnovne predstave, uvežbavala preostala čula, razvijala govor i pripremala se za osnovno obrazovanje. Formira se četvorogodišnja Osnovna škola, u kojoj se radilo po redovnom nastavnom planu i programu, a radi profesionalnog osposobljavanja, obrazuje se trogodišnja Zanatska škola, koju pohađa većina učenika po završetku osnovne škole. Organizovana je u dva maha i Niža Gimnazija (1923. i 1935.), koja je imala karakter privatne Škole. U tadašnjoj školi za slepe bili su organizovani logopedski rad i Muzička škola za slepe.

   Veljko Ramadanović osniva i prvu štampariju za slepe i biblioteku na Brajevom pismu pod nazivom „Nova svetlost“. U štampariji se štampaju udžbenici, muzička dela, beletristika, izlazi časopis za slepe „Brajeva riznica“ čiji je urednik bio sam Veljko Ramadanović i defektološki časopis „Glas nedužnih“ kao i časopis na esperantu, štampaju se pedagoška dela i formira pedagoška biblioteka.

   U periodu između I i II svetskog rata Dom slepih se izdržava od strane Ministarstva staranja tadašnje Kraljevine Jugoslavije, neposredne pomoći Dvora i dobrovoljnih priloga bogatih građana. U okviru Doma se slavila slava slepih Krstovdan. U to doba Dom slepih Kralja Aleksandra I u Zemunu pod upravom Veljka Ramadanovića, bio je jedan od najuglednijih ustanova za slepe u Evropi. Međunarodnu saradnju na polju vaspitanja, obrazovanja i sopcijalnog zbrinjavanja slepih, Veljko Ramadanović je ostvarivao sa mnogim uglednim ustanovama i pojedincima toga doba. Briga za slepe od strane Doma slepih, nije prestajala posle završene profesionalne rehabilitacije. Izgradnja novih domova za doživotni smeštaj slepe ženske i muške mladeži 1938. god. u neposrednoj blizini Doma slepih, to na najbolji način pokazuje.

   Period II svetskog rata i događaji u vezi sa njim, prekidaju uspon Domova za slepe u Zemunu. U tom periodu škola za slepe radi u smanjenom obimu privremeno u Beogradu u veoma otežanim uslovima.

   Veljko Ramadanović, hapšen i maltretiran od strane tadašnjih vlasti, umire 1943. god. u svojoj skromnoj kući. Posle oslobođenja Zemuna 1944. god. škola nastavlja sa radom na sadašnjoj lokaciji. Ponovo prihvata na reedukaciju i profesionalnu rehabilitaciju oslepele borce. U posleratnom periodu, Škola se postepeno uključivala, u skladu sa reformama obrazovanja i vaspitanja, u redovni školski sistem sa svim ciljevima i zadacima specijalnog obrazovanja i vaspitanja.