Atmosfera se i ovog puta ponovila. Ulaznice za oba nastupa su rasprodate u nepuna dva sata. I preksinoć se tražila karta više, na radost prisutnih tapkaroša. Nemanjini obožavaoci su stajali i sedeli po stepenicama i podu. Kako reče šaljivo organizator, „ima ih i na plafonu“.

Koncert je otvorio Simfonijski orkestar RTS-a, sa maestrom Bojanom Suđićem, izvodeći nadahnuto „Simfonijske igre op. 45“ Sergeja Rahmanjinova, a potom je pred publiku izašao Nemanja Radulović. Svirao je Koncert za violinu i orkestar br. 1. Nikola Paganinija u svom razbarušenom stilu. U oblaku njegove crne, duge i kovrdžave kose nazirala se violina, sa gudalom koje je letelo na sve strane, đavolski dobro, možda kao nekad Paganinijevo. Mladi virtuoz je note ređao sa lakoćom i osmehom, pomalo đuskajući, odeven u rok stilu. Bile su tu obavezne čizme i pripijene kožne pantalone, sa stilizovanim frakom. Takvu nonšalanciju je svojevremeno umeo da pokaže violinista Najdžel Kenedi, u stilu, repertoaru i prisnosti sa publikom.

Kada je odsviran Paganini atmosfera se usijala, stiglo je odnekud i cveće za umetnike, ali nikom nije palo na pamet da ide kući. Tada su počeli bisevi, kao desert nakon glavnog jela. I bile su to zaista poslastice. U smislu da smo tu videli drugo Nemanjino lice, slobodno, neopterećeno muzičkim žanrovima, spremno da sa violinom svira sve što poželi. I tako je prvo usledila obrada Paganinijeve muzike koju su zajedno uradili i odsvirali u duetu Radulović i gitarista i kompozitor Aleksandar Sedlar. Taj „njihov“ Paganini je zvučao krajnje moderno i podsećao pomalo na sve boje Mediterana i podsticao publiku da cupka.

– Uvek se radujem i osećam posebne emocije kad sviram vama u Beogradu i zahvalan sam ovim genijalnim muzičarima u Simfonijskom orkestru RTS-a i maestru Suđiću koji su mi sada pružili toliko ljubavi i usrećili me – rekao je Nemanja publici.

Drugi bis je doneo još veće iznenađenje. Niko nije mislio da će na koncertu klasične muzike moći da čuje i makedonsku pesmu „Zajdi, zajdi“ dok Nemanja Radulović na violini, „dirajući u srce“, prati svoju koleginicu, violinistkinju Kseniju Milošević. Ona se suprotno očekivanjima nije latila violine, već je upotrebila svoj isto tako jak adut – glas. A Sedlar ih je pratio u korak, sa malim polucilindrom na glavi. Bio je to neformalan nastup za svoju dušu, recimo mogli ste ih lako zamisliti u nekom svetskom metrou. Veče je završeno trećim bisom, kada je violinski virtuoz izveo „Meditacije“ Žila Masnea sa Simfonijskim orkestrom RTS-a. Blagost, koja je u dubini Nemanjinog bića, ogledala se u još jednom detalju. Između biseva je nekom u publici zvonio telefon, mnogi slavni muzičari su znali zbog toga da prekinu koncert, a Nemanja se nasmejao i na violini odsvirao melodiju dotičnog telefona, stvarajući ponovo dobro raspoloženje.

U ova dva beogradska koncerta sadržano je još mnogo toga. Radulović je baš pred generalnu probu za ove nastupe morao hitno na Azurnu obalu, na samo jedno veče, radi uručenja nagrade „Viktori de la muzik“, najvećeg francuskog muzičkog priznanja za najboljeg instrumentalnog solistu u oblasti klasične muzike. A on je vrativši se iz Francuske u Beogradu nastupao besplatno! S obzirom na to da njegov inostrani agent ne dozvoljava da gostuje ispod cene, a honorari su mu inače prilično visoki, onda Nemanja svira ili za velike svote ili besplatno – tamo gde ga srce vuče.

Zašto naša publika Nemanju Radulovića toliko voli?

Verovatno zato što ga pamti kao malog dečaka koji je prvo dobijao nagrade kao talenat koji obećava, borio se za sebe radom i uspeo. Roditelji (majka lekar, otac informatičar) u Nišu su prodali stan i živeli sa troje dece u Beogradu kao podstanari da bi Nemanji omogućili napredak.

Preksinoć, na izlasku iz dvorane, neko reče da Nemanja Radulović svira tako kao da se rodio sa violinom. To me podsetilo na detalj kada sam davno o Nemanji pisala tekst dok je bio samo dete koje obećava. U podstanarskom stanu u Zemunu njegova mama je tada pričala kako je reagovao kad su mu kupili prvi instrument. Uzeo je malu violinu u ruke i počeo da je ljubi, a prodavačica mu je ganuto poželela mnogo, mnogo sreće.

I tu je možda ključ, stvari su upravo takve zašto što Nemanja Radulović živi za muziku i violinu i veoma voli ljude, a publika to oseća i uzvraća.

Biljana Lijeskić