Ključna bioskopska predstava

Predrag Ivanović je rođen 1930. godine, pogađate već u kom gradu. Ljubav prema džez muzici otkrio je još kao dečak, kada je u godinama pred Drugi svetski rat slušao ploče Djuka Elingtona i Luja Armstronga koje je kupovao njegov stariji brat. Po završetku rata, u bioskopu je gledao film “Serenada u dolini Sunca” u kom je prvi put čuo orkestar Glena Milera (autora slavne kompozicije “Moonlight Serenade”) zajedno sa vokalnom grupom The Modernaires. Predrag je bio toliko opčinjen onim što je čuo i video, da je bukvalno nekoliko dana nakon toga kupio svoju prvu trubu. Iako tada nije imao predstavu kako se svira truba, zahvaljujući poznavanju klavira nije mu mnogo trebalo da je savlada. Na preporuku profesora muzičke akademije Bore Živojinovića, Predrag upisuje akademiju, čime i zvanično počinje da piše istoriju jugoslovesnke, odnosno sprpske džez i pop muzike.

Već sa 19 godina je primljen u orkestar radio Beograda, a sa 20 osniva prvi vokalni kvartet u ovom delu Evrope. Pored njega, kvartet su činili Bata Senić, Zoran Oljača i Dragoš Janković. Na preporuku prijatelja “da mora da čuje jednu trinaestogodišnju klinku koja ima savršen glas” Predrag je pozvao na audiciju Aleksandru Vukadinović. Nakon što je čuo kako Aleksandra peva, Predrag se momentalno zaljubio u njen glas, a nekoliko godina kasnije i u njene druge kvalitete, tako da je umesto Vukadinović Aleksandra postala Ivanović. Šesti član grupe je na kratko bila naš poznati koreograf Mira Čohadžić, koja je ubrzo ipak izabrala koreografiju umesto muzike, a na njeno mesto je došla Mara Popović, čime je grupa postala sekstet.

Hrabrost Darka Kraljića

Tih godina, pod komunističkom vlašću, svaka pesma koja se puštala na radiju morala je da prođe odobrenje komisije da je “pogodna” za emitovanje. Na žalost, komisija radio Beograda je muziku Predragovog seksteta okarakterisala kao “isuviše pro-američku”. Prvi koji je imao hrabrost da pusti u etar neku njihovu pesmu bio je čuveni kompozitor Darko Kraljić koji je te 1953. bio urednik na radiju Novi Sad. Malo je paradoksalno to što se muzika grupe koja je predstavljala simbol Beograda prvi put čula u etru Novog Sada, ali biografije svih velikih umetnika su pune paradoksa. I tako se na radiju Novi Sad zaorila “Mala tema iz Srema”, a Predrag je ubrzo postao ime o kome se govorilo sa velikim poštovanjem. Nakon povratka iz vojske, krajem pedesetih, grupu napuštaju Oljača i Janković, a upravo od tada datira i ime koje je danas najpoznatije – Vokalni kvartet Predraga Ivanovića.

Pre tačno 50 godina Predrag je na molbu Darka Kraljića napisao aranžman za pesmu “Devojko mala” specijalno za film “Ljubav i moda” (upravo je ova verzija inspirisala Idole da dvadesetak godina kasnije snime obradu, koja je u njihovom izvođenju postala veliki hit). Kada je Darko u studiju tada čuo kako bend neobavezno peva “Pod sjajem zvezda”, odmah je rekao:” Ova pesma je pravo remek delo – i ona mora da uđe u film”. Koliko je Nikola Karaklajić bio zaslužan za popularnost The Beatles u SFRJ, ili Endi Vorhol za Velvet Underground, gotovo ništa manje nije zaslužan Darko Kraljić za prve uspehe Predragovog kvarteta.

The Beatles i Predrag Ivanović

Ono po čemu je Vokalni kvartet Predraga Ivanovića bio najpoznatiji je višeglasno, harmonijsko pevanje, koje na prostorima Balkana niko nije izvoidio ni pre, a gotovo ni posle njega. Upravo je to višeglasno pevanje upakovano u “surf” žanr bilo odlika jedne od najvećih pop grupa ikada, legendarnih The Beach Boys. Zanimljivo je pomenuti da je Brajan Vilson (lider The Beach Boys) imao gotovo iste uzore kao Predrag – grupe The Hi-Lo’s i Four Freshmen koje se smatraju rodonačelnicima žanra. Iako je Predrag nešto stariji od Brajana, činjenica da je on u komunističkoj SFRJ 10 godina pre kalifornijskih The Beach Boys svirao korene muzike koja je kasnije zapalila ceo svet – vredna je svakog poštovanja.

Iako su za razliku od Predraga The Beach Boys i The Beatles bili samouki muzičari bez znanja o komplikovanim džez melodijama, on ih je vrlo poštovao. Sticajem okolnosti, početkom šezdesetih je upravo on bio u jednoj od pomenutih komisija koja je imala zadatak da pogleda film The Beatles “A Hard Day’s Night” i da odluči da li je on pogodan za prikazivanje u jugoslovenskim bioskopima. Predrag ne samo da mu je dao zeleno svetlo, već je bio potpuno oduševljen kvalitetom (tad još uvek) jednostavnih melodija koje su svirali The Beatles. Te 1964. među većinom beogradskih džez muzičara The Beatles su važili za neuki pop bend – ali ne i za Predraga. Samo 3 godine kasnije The Beatles snimaju “Sgt.Pepper’s Lonely Heart Club Band” koji se danas smatra jednim od najvažnijih albuma u istoriji popularne muzike.

Uspeh kratkog daha

Tokom šezdesetih, kvartet je održao mnogobrojne koncerte širom bivše SFRJ, u zapadnom i istočnom Berlinu, na čuvenom džez festivalu u Montreu, u Sofiji…I gde god da su svirali, publika ih je pozdravljala gromoglasnim aplauzom i gotovo uvek pozivala na bis. Ređali su se hitovi “Veselo putovanje”, “Jedno popodne” i mnogi drugi. Tih godina bili su muzička pratnja Nadi Knežević, Loli Novaković i Senki Valetalnić. Sve je mirisalo na veliki, čak internacionalni uspeh.

Međutim, 1965. godine je Bata Senić umro od leukemije. To je grupu toliko izbacilo iz koloseka, da su rešili da prestanu sa radom. Predrag odlazi u Ameriku, gde na prestižnoj akademiji Berkli diplomira aranžiranje. Tokom sedamdesetih se uglavnom bavio aranžiranjem i komponovanjem za horove. Na nagovor tadašnjeg urednika PGP-a Stanka Terzića, 1978. su jedina dva albuma Vokalnog kvarteta izdata na jednoj ploči, sa još nekoliko novih pesama (od kojih je “Lulela je Jana” najpoznatija i zvuči kao da je napisana za vožnju nekim starim kabrioletom duž Azurne obale sredinom jula), a ploča se zvala – “Pod sjajem zvezda”. Nekoliko godina nakon toga, Predrag je doživeo moždani udar nakon koga se potpuno povlači iz aktivnog bavljenja muzikom.

Poslednji susret

Tokom oktobra prošle godine, imao sam tu čast da lično upoznam Predraga i uradim intervju sa njim. Sticajem tužnih okolnosti, ispostavilo se da je to i poslednji intervju koji je dao u životu. Nakon kraće bolesti, Predrag je preminuo u Beogradu 4. maja 2010. u 80. godini života.

Tokom tog razgovora sa njim, sve vreme mi je bilo jasno da pred sobom imam gospodina u svakom smislu te reči. Dočekao me je i ispratio sa osmehom na licu, obučen u bele pantalone i sako od prevrnute kože. Iza svakog njegovog pokreta i reči tako lako ste mogli prepoznati stil, bonton i kulturu. Kao što njegova muzika i svi oni divni glasovi odišu perfekcionizmom, takav utisak odaje i njegov stan u Palmotićevoj, u kome je sve pod konac, a svaka stvar stoji na određenom mestu sa nekim razlogom.

Velika je šteta što današnje generacije nisu preterano upućene u lik i delo ovog umetnika. U vremenu kada su samo bitni rejtinzi, tiraži i pakovanje, gotovo da nema mesta za iskrenost i stil. Mada kad bolje razmislim, možda ljubitelji instant proizvoda i nisu zalužili da čuju za Predragovu prefinjenu muziku. Uostalom ko ih šiša – oni ionako verovatno imaju “pametnija posla” nego da čitaju Zabavnik.

*Zabavnik 2010.