Studirajući u Pragu i Beču, Marinković je usavršio svoje muzičko obrazovanje. Da je bio aktivni učesnik u razvoju muzičkog života u Srbiji, svedoči njegova angažovanost kao dirigenta, horovođe, muzičkog pedagoga i publiciste. Svoj pedagoški doprinos umetnik je dao radeći kao nastavnik muzike u Bogosloviji, Učiteljskoj školi i Drugoj muškoj gimnaziji. Umetničku karijeru je započeo u Beogradu, kada je Srbija bila Kneževina, pod dinastijom Obrenovića. Završio je 1931. godine, u vreme Karađorđevića, kada je Beograd bio glavni grad Kraljevine Jugoslavije. 1907. godine, izabran je za dopisnog člana SRPSKE KRALjEVSKE AKADEMIJE.

Suprotno prethodnoj tradiciji kompozitora, koji su primenjivali dijatonske harmonske veze, Marniković će u harmoniju da unese hromatiku, modulacije u udaljene tonalitete i enharmoniju, što je kao praški i bečki đak vešto primenio na našu melodiku i svoj stvaralački opus.

Josif Marinković se rodio 15. septembra 1851. godine u Vranjevo (Banat). Svoje prvo muzičko obrazovanje je stekao u Pedagoškoj školi u Somboru. Iz tog perioda datiraju prve horske kompozicije. Pored tih početnih kompozicija, iz tog perioda datira klavirska Sonatina za četiri ruke, koja predstavlja prvo delo tog žanra u srpskoj muzici. U svojoj umetničkoj karijeri, Marinković je stvarao horove uz pratnju klavira, a cappella, pesme za glas i klavir i duhovnu muziku.
Horsko stvaralaštvo

Marinković će za srpsku muziku da unese još jednu novinu, a to su “Kola”, odnosno “smeše” ili “spletovi”.

KOLA predstavljaju 11 kompozicija, u kojima je obradio pesme iz Vojvodine, kao i jednu iz Makedonije u VII kolu, dok je u III, V i IKS kolu koristio odlomke iz Radičevićevog “Đačkog rastanka”.

Stvarao je u duhu našeg folklora, ali se nije koristio citatima. Svako kolo sadrži različit broj pesama (od 6 do 13).

Ovakva horska koncepcija Marinkovićevih “Kola” ukazuje na strukturu svite. Ubedljivost narodne melodike i popularnost kod publike, podstakla je Mokranjca da pojedine pesme iz Marinkovićevih kola uvrsti u svoje Rukoveti: “‘Ajde ko ti kupi”, i “Što mi je milo” iz VII kola, Mokranjac je koristio za svoju VII rukovet.

Forma ovih kompozicija podseća na podršci. Uobičajena koncepcija ovog majstora horske muzike u izradi “Kola” ukazuje na praksu ponavljanja prve pesme na kraju (I Kolo), ili reprizira prve dve pesme (na kraju VI Kola).

U tadicija a cappella horova, ističu se i Prolećna zora, na stihove Grčića Milenka, Junački poklič, Himna Balkana i Hej, Trubaču, numera koja će postati himna hora “Obilić”. U svim ovim numerama ogleda se rodoljublje, a posebno u poslednjoj, nastaloj 1905. godine. Cilj autora je bio da postigne borbeni moral i patriotski duh srpskog rodoljuba, o čemu svedoče fanfare, ritam marša kao i početni stihovi “Hej, trubaču s bojne Drine, daj zatrubi zbor ..”. Već 1908. godine u Srbiji se osećala atmosfera predstojećih ratova, te je rodoljubiva omladina na političkim skupovima pevala “Hej, trubaču”, omiljenu pesmu i Vojvode Radomira Putnika. Melodija i stihovi ove pesme su u vreme Prvog svetskog rata, kao i posle rata sa srpskom vojskom i đacima – ratnicima, odzvanjali na Ceru, Kolubari, Kajmakčalanu, Kumanovu, Solunu, Krfu i Vidu. Sa ovim rodoljubivim stihovima, srpski izvođači su slavili duh svog naroda i pobede, pevajući je u Francuskoj, Italiji, Engleskoj, Švajcarskoj i Rusiji.

Sledeća novina, koja se vezuje za ime Josifa Marinkovića, su horovi uz pratnju klavira, i ovakav aranžman koristi za ženske i mešovite horove. U ovim horovima umetnik obrađuje rodoljubivu tematiku, ali i liriku, koja se ogleda u horovima Zadovoljna reka, Molitva i Potočara. Marinković ispoljava svoju romantičarsku osećajnost, koja je prisutna iu njegovim solo pesmama. Dočaravajući onomatopejske klepetanje vodenice na potoku, cvrkut ptica, zujanje pčela (Potočara) ili zvuk zvona (Molitva), dokazao je, de je vrsni poznavalac klavira i hora.

Rodoljublje se ogleda u horovima Jadna majka i Na Veliki petak.

Numera za mešoviti hor Na Veliki petak, svojim naslovom asocira na duhovnu kompoziciju. Međutim, pripada rodoljubivom opusu, s obzirom da je autor koristio tekst JJ Zmaja, i na alegoričan način prikazao tragediju naroda pod turskom vlašću.

S obzirom da Srbija u to vreme nije imala dovoljno školovanih muzičara, samim tim ni formirane orkestre, horsko muziciranje je bilo uobičajeno. Ali Marinković unosi novinu – klavirsku pratnju.
Pesme za glas i klavir

Najveći Marinkovićevo značaj ogleda se u osnivanju srpske umetničke solo pesme, tj prvog pravog romantičarskog lida. Pesme za glas i klavir se svrstavaju u dve kategorije. Prvu čine pesme na tekstove, koji su bili bliski duhu narodnog pesništva, tako da je i muzika folklorno obojena, čime utemeljuje sevdalinku, kao omiljeni žanr srpske muzike. To se ogleda u pesmama Šano dušo i Stojanke (na tekst D. Ilića) i Iz grada u grad (M. Dimitrijevića), čiji refren ima orijentalni kolorit.

U drugu grupu spadaju pesme u kojima koristi umetničku poeziju (Đ. Jakšić, JJ Zmaj i Grčića Milenka). U ovom opusu dominira lirika, koju dočarava kroz psihološku obradu teksta, insistirajući na dikciji ne zanemarujući ulogu klavira.

Kao novinu u srpskom romantičarski lid, ovaj majstor solo pesme uvodi rečitativ, što u dotadašnjoj praksi kod srpskih stvaralaca nije bilo uobičajeno. Rečitativ koristi delimično, kako bi dočarao dramski karakter pesama (Rastanak od JJ Zmaja, Grm i Molitva od V. Ilića).
Crkvena muzika

U svom opusu stavralačkom, Marinković se bavio i crkvenom muzikom, o čemu svedoči Božanstvena Liturgija Sv. Jovana Zlatoustog, koja je prvi put izvedena 1935. godine, zahvaljujući Kosti Manojloviću.

Ovaj umetnik je u zaostavštini Marinkovićevoj našao delove Liturgije, koje je povezao u celinu i delo je izvelo Učiteljski pevačko društvo “Marinković”, sa dirigentom Bajšanski.

U liturgiji Marinković nije citirao narodne napev iz srpskog crkvenog pojanja, dok pojedini rečitativni delovi ukazuju na tradiciju pravoslavnog ruskog pojanja. Interesantno je da za života Josifa Marinkovića, njegova crkvena muzika nije izvođena, ali je afirmaciju doživeo posthumno zahvaljujući Kosti Manojloviću. Tako je i Opelo, odnosno Pomen objavio Kosta Manojlović, te saznajemo da je ovo delo bilo posvećeno uspomeni na Svetozara Miletića.

Generaciji srpskih romantičara, Josif Marinković je ostavio veliki pečat. Na žalost, još za njegovog života usled mnogih novih tendencija, koje su dolazile iz Evrope, na koncertnom repertoaru je sve manje bilo dela ovog majstora horske muzike i solo pesme.

Marinković je hrabro pristupio i stvaranju instrumentalne muzike, o čemu svedoči Srpska igra za violinu, kada je korepetirao diplomcu Praškog konzervatorijuma, na koncertu gde je prisustvovao i kralj Aleksandar Obrenović. Bilo je to 1901. godine, i izazvalo je toliko oduševljenje publike, da je delo integralno izvedeno tri puta na bis! Uprkos uspehu ove kompozicije za violinu, Marinković je bio majstor čudesnih solo pesama, u kojima je pokazao izuzetan osećaj za vođenje ljudskog glasa, na čemu bi mu pozavideli i Njemački majstori lida.

Bio je nemirnog duha i nesavitljive prirode i pred kraj života će odbaciti sve evropske uzore, čak i klavir, smatrajući to neprikladnim i neprimerenim za našu narodnu muziku tretirajući glas samo kao Božji dar.

O uticaju novih evropskih tendencija i odnosu prema njima, autor kaže: “… u današnje doba radi se svugde na osnovu narodnih motiva, ali u savremenom, modernom stilu, s toga tako treba raditi i kod nas, ali kod nas ovo treba da se razume u ovakvom duhu: ako je muzika vokalna, onda je zadatak muzike da izrazi verno situaciju reči … da bude izrađena prema napretku našeg doba, i na osnovu karakterističnih momenata iz naših narodnih melodija … Ko god napusti ovo jednopravno zemljište … taj će svakad drzgi raditi, ali samo za našu muziku NE … Ovim se nikako ne odriče potreba za stranom muzikom, ali niko ne može smatrati kao zaslugu muzičara širenje strane muzike u toj meri da škodi našoj muzici; ovo je toliko neumesnije što naša umetnička muzika još nije tako razvijena da joj poplava zapadnjačke ne može škoditi .. . “

To ga je izdvojilo i odvojilo od nove generacije kompozitora, što će doprineti da i njegova dela počinju da dobijaju auru i na žalost padaju u zaborav. Međutim, aura i patina nad umetničkim delom daju kvalitet, i zato opus Josifa Marinkovića dobija zasluženo osvetljenje i priznanje.

Uspomenu na Marinkovića i njegovo stvaralaštvo već više od pola veka čuvaju učenici muzičke škole “Josif Marinković”, u Zrenjaninu, braneći ga od zaborava i noseći slavu njegovih dela i škole!